U okviru Nacionalnog parka, razasuta su brojna naselja: Dobrilovina, Budečevica, Đurđevića i Lever Tara,Tepca, Mala Crna Gora, Motički gaj, Razvršje, Pitomine, Bosača, Rasova, Pitomine, Bosača, Rasova, Virak i Nadgora. Durmitorska tradicionalna kuća je koliba od brvana, gdje je prostor podijeljen na dva dijela, sa izdvojenom ekonomskom zonom (ostava, magacin, radionica), koji se zida kamenom, a iznad je stambeni dio-brvnara sa strmim krovom koji je pokriven šindrom ili šeganom daskom.

U blizini kuće nalaze se privredni objekti: pojate, mljekari, kolibe.Sastavni dio dekora durmitorskog kraja su živopisni katuni sa nepreglednim livadama gdje borave stočari tokom ljeta: Lokvice, Stari katun, Veliki do, Katun u donjoj Ališnici, Ograda, Poljica, Dobri do, Veliki štuoc… Njihova posebnost i jednostavnost se ogleda u arhitekturi.

U životu naselja važnu uloga imale su vodenice i stupe za valjanje sukna, izgrađene kao brvnare.

Ljepotu mjesta čine ljudi i njihov mentalitet. Prepoznaju se po duboko ukorijenjenim i čvrstim rodbinskim vezama. Običaji se njeguju u različitim formama okupljanja-sabora, u okviru kojih se organizuju razne takmičarske igre poput, bacanja kamena s ramena, skok u dalj, konjske trke…

Duhovno stvaralaštvo se čuva kroz epske narodne pjesme, koje se često izvode uz gusle ili dvojenice.

Dvojenice

Dvojnice je naziv za dvostruku frulu pravougaonog oblika. Sastoji se od dvije cijevi izrađene jedna uz drugu od istog komada drveta. Svaka cijev ima pisak i rupice. Desna cijev ima rupicu više.Instrument istovremeno proizvodi dva tona. Ispod dijela za usne nalazi se tijelo frule, bogato ukrašeno rezbarijama. Ova vrsta frule rasprostranjena je na Balkanu u različitim varijantama, a ima i različita imena. U Crnoj Gori nosi naziv dvojnice ili dvojenice.

Gusle

U prvom susretu sa ovim zvucima nenaviknutom uhu,  ovi tonovi mogu zvučati nepoznato i čudno. Oni nastaju sviranjem na guslama. Gusle su tradicionalni gudački instrument na prostoru Balkana. U Crnoj Gori su ipak nešto više od toga: simbol tradicije i važan dio crnogorske kulture i identiteta.

Gusle su zapravo vrsta laute. Preko tijela gusala je nategnuta samo jedna, debela struna, nastala spajanjem do 30 konjskih dlaka. Ovo je prilično neuobičajeno, jer dlaka konjske grive brzo puca. Zbog toga instrument se mora pažljivo i štimovati i svirati na njemu.

Malo je instrumenata iz regiona ukrašenih kao gusle. Glavu gusala najčešće krase životinjski motivi kao što je glava divokoze ili konja, to može biti soko ili orao. Vrat i zvučno tijelo su ukrašeni raznim ornamentima . Postoje različiti tipovi gusala, međutim crnogorske su najveće, i smatraju ih najboljim i najljepšim među guslama. Gusle sviraju vješti i muzikalni izvođači, jer njihov zvuk otvoren i svijetao, a vještina je kako održavati ton.

Gusle svira muzičar koji se naziva guslar. On pjeva i sam sebe prati na ovom instrumentu. Preko strune na tijelu instrumenta prevlači veliko, drveno gudalo takođe od konjske grive, dok prstima druge ruke pritiska strunu na vratu. Dakle, sviranje gusala je pravo umijeće.

Na guslama se  izvode junačke pjesme i epovi, koji pričaju različite priče. A tim pričama prenose tradiciju i nasljeđe predaka.

Crnogorski književnik i vladika, Petar Drugi Petrović Njegoš, napisao je ep „Gorski vijenac“ koji se smatra najvažnijim djelom južnoslovenske poezije iz perioda romantizma. U ovom djelu je istaknuta uloga gusala u crnogorskoj kulturi, ovako Njegoš piše:

„Đe se gusle u kuću ne čuju, tu je mrtva i kuća i ljudi.“